Samo par minuta šetnje od Željezničke ili Autobusne stanice dijeli vas od njegove početne stanice na Piazzi Oberdan. Teško ga je promašiti jer jedini par šina upravo tamo završava debelim, betonskim rubom na koji se nastavlja staza kojom bezbrižno koračaju Tršćani i turisti. Neobičnog li okretišta, zar ne?
El tram de Opčina, na tršćanskom; Opčinski tramvaj, na slovenskom, nije samo obično gradsko prevozno sredstvo niti klasična turistička atrakcija. Za Tršćane, linija 2 je institucija. Za nas, to je jedini „živući“ tramvaj-žičara u čitavoj Europi. Iz tog razloga, vrijedi ga tamo pričekati 20 minuta nakon kojih polazi, a u međuvremenu, možemo skočiti do „multipraktik trafike“ sa svoje desne strane pored koje se nalazi i red vožnje, te tamo isprobati tršćansko ispijanje kave, svedeno na šank i tri gutljaja, te kupiti prevoznu kartu od euro i 25 centi. Jedna od malobrojnih turističkih atrakcija koja toliko malo košta, a toliko mnogo daje.
Svaki put kada se približava cilju, trubi neočekivanim zvukom kipućeg lonca. Otvara svoja vrata, a dok se vi popnete zajedno sa šačicom turista i po kojim iznerviranim Tršćaninom, primjećujete kako izlazi i sam vozač i mijenja stranu i više ne znate gdje je tramvaju glava, a gdje zapravo rep.
Smještate se na jednu od ne tako udobnih klupa za dvoje, ali svakako do prozora. Pet kilometarska vožnja polagano započinje i nakon nekoliko minuta, tramvaj staje, kreće unazad i opet se zaustavi. Pomišljate kako se baš sad pokvario kad ste vi odlučili ići. A nije ni čudo, u rad je pušten 9.9.1902., ko se nakon 115 godina ne bi pokvario! Ali najednom vas trgne iz misli njegovo ponovno pokretanje i dobivanje na brzini. Osjećate nagib koji je pokatkad i do 26 posto i sad već ozbiljno gledate drveću u krošnje. Čini vam se da ste srce ostavili tamo dole, na asfaltu. A tada vas zaintrigira pokoji list i granje, a sad već i kućice i vile koje dosta brzo ostaju za vama. Prvi put se obazrete na pucketanje stakla zbog silnog uspona i nije vam nimalo svejedno. U tom trenutku, tramvaj opet dotakne šine i čim se malo ohrabrite, začuje se zvonce.
Onaj iznervirani Tršćanin izlazi na ovoj stanici. Iznosi i bicikl! Možda je ovo i jedini tramvaj na svijetu u koji smiju bicikli! Doduše, i on ima svoje granice, tako da ih se uz pomoć vozača mogu ukrcati najviše tri.
Sada već zamišljate kako bi bilo divno imati ovdje kuću, disati ovu svježinu što je netom ispunila prostor kad su se otvorila vrata. A tek priroda… A tek more! Ugledali ste ga sa svoje lijeve strane i obuzima vas ona neopisiva sreća kad ga kao dijete ugledaste svaki prvi put na dugom putovanju na more.
A gdje vi ono trebate izaći? Ne na posljednjoj stanici u predgrađu Opicina, već kod obeliska, na 343 metra nadmorske visine. Tamo je staza Napoleonica, oko 4 kilometra morskog blještavila, a ako je odlučite proći cijelu, popiti Prosecco u Proseccu i nije tako loša opcija. No, odlučite li se ipak, nakon dijela pređenog puta šljunčane staze, vratiti i ponoviti vožnju, u onom trenutku kad se opet bude zaustavio kod betonskog ruba, shvati ćete da vam srce ipak nije tu, već je ostalo gore, u čarima prizora tršćanskog zaljeva.
